DON FRANE BULIĆ
Don Frane Bulić (Vranjic, 4. listopada 1846. – Zagreb, 29. srpnja 1934.) spada u naše najistaknutije predstavnike klasične, kršćanske i hrvatske arheologije. U svijetu je naš najpoznatiji i najpriznatiji arheolog. Potkraj života u oporuci piše: Božjom pomoću nastojao sam u svojemu životu vršiti svoje dužnosti prema Bogu, prema svojem staležu, prema svojem hrvatskom narodu i prema znanosti, koju sam idealno (s idealima m. o.) prihvatio.
Don Franina pisma
Kako je bio u stalnoj vezi s brojnim ustanovama i znanstvenicima u zemlji i svijetu, njegova se obilna korespondencija nalazi u arhivu Arheološkog muzeja u Splitu, u Bulićevu ormaru kod Uprave za zaštitu kulturne baštine u Splitu te u biblioteci Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu. Centralnom bogoslovnkom sjemeništu, gdje je dobio teološku izobrazbu (1865.-1869.) ostavlja 27 svezaka Salone Christiane – Questio de Martyribus Salonitanis. U njima se nalazi oko 1200 pisama, dopisnica, razglednica i brzojava koji dokazuju Bulićevu povezanost s oko 160 poznatih ličnosti, od kojih su polovica stranci. Osobito je važna prepiska s kršćanskim arheologom J. Zeillerom, bolandistom belgijskim hagiografom H. Delehayeom i hagiografom G. Morinom.
U jednom od svojih dopisivanja don Frane je rekao: Kad već neće da Split vežu s Evropom kakvom-takvom željeznicom, neka je vezan barem mojom korespondencijom. Dio spomenute korespondencije, dopisivanje s H. Delehayeom, objavljeno je zahvaljujući don Ivanu Ostojiću, a preostali dio ostavštine zaslužuje to isto.
Uz velike muke, uspio je podići novu zgradu Arheološkog muzeja u Splitu i pribaviti mu stručnu biblioteku. Gotovo pola stoljeća uspješno vodi Arheološki muzej i njegov časopis Bulletino di archeologia e storia dalmata/Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku. U muzeju učini mnogo na inventiranju i obogaćenju fundusa. Postavši 1883. ravnateljem zatječe u Muzeju 1200 natpisa, a na odlasku taj broj se popeo na više od 5000.
Sarkofag kraljice Jelene
Najplodniji njegov posao su iskapanja, zaštita, obrada i objavljivanje starokršćanskih spomenika Salone. Uspio je istražiti Manastirine (uz prekide od 1883. do 1909.), Marusinac (1890.-1898.) i Gradske bazilike (1901.-1909.). Iskapao je na groblju In horto Metrodori, (uz prekide od 1901. do 1919.), u amfiteatru u više navrata (od 1909. do 1919.) i na drugim lokalitetima u Saloni i izvan nje (Klis, Šolta, Slano kod Dubrovnika). Nitko poslije Bulića nije otkrio arheološke lokalitete takva značenja. Zahvaljujući njima, don Frani se može dati epitet hrvatskog Schliemanna (D. Rendić Miočević).
Grob don Frane Bulića na ManastirinamaGodine 1898. don Frane pronalazi u ostacima temelja crkve sv. Stjepana na Otoku u Solinu ulomke sarkofaga kraljice Jelene s natpisom. Povodom tog pronalaska slavilo se u Solinu i u Hrvatskoj. Natpis, koji je sastavio i protumačio, predstavlja jedan od najpoznatijih spomenika iz razdoblja stare hrvatske države. Na temelju tog natpisa, datiranog u 976. godinu, don Frane je upotpunio rodoslovlje hrvatskih vladara.
Iako na samim počecima arheološke znanosti, don Frane je uspio vrednovati i svijetu prikazati pronađene nalaze. Vođen brigom za povijesnom istinom i znanstvenim rezultatima, Bulić je utvrdio povijesne početke salonitanske crkve. Sastavio je kronotaksu salonitanskih biskupa i mučenika, i objavio ju zajedno sa suradnikom J. Bervaldijem u knjizi Kronotaksa solinskih biskupa uz dodatak spljetskih nadbiskupa.
Iako zbog golemog raspona zanimanja nije napisao velike sinteze i priručnike, osigurao je budućim naraštajima da nastave gdje je stao.
Grob uz Dujma
Danas, 70 godina od njegove smrti, možemo bez pretjerivanja reći da će se naši i strani istraživači još dugo pozivati na Bulića i rezultate njegovih istraživanja. Još za života dao je načiniti grob na Manastirinama, zapadno od bazilike i groblja u razini Dujmova groba. Privilegij? Da, ali zaslužen. Pred odlazak u Zagreb na operaciju, don Frane hodočasti Dujmu i mjestu svog ukopa, možda ne sluteći da će to biti posljednji put. Prije ukopa.
Neumoran duh, devet dana prije smrti, piše upravi splitske pošte, negodujući zbog prikaza Peristila s kipom Grgura Ninskog na dopisnicima, čemu se načelno suprotstavljao. Nakon toga slijedio je put u Zagreb, neuspjela operacija (kamenac žučne vrećice) i odlazak u društvo solinskih mučenika.
Na svom sarkofagu dao je don Frane uklesati natpis, kojega je dio preuzeo sa sarkofaga svećenika Ivana nađenog na Marusincu, a koji glasi: HIC IACET FRANCISCVS BVLIĆ PECCATOR ET INDIGNVS PRESBYTER… MARTYTVM SALONITANORVM SERVANS REVERENDA LIMINA SANCTORVM. (Ovdje počiva Frane Bulić, grešnik i nedostojan svećenik, čuvajući časne pragove svetih salonitanskih mučenika).
*napisao: Don Josip Dukić (“Slobodna Dalmacija”, 10.05.2004.)
DON LOVRE KATIĆ (1887. — 1961.)
Svećenik, povjesničar i književnik
Lovre Katić, povjesničar i publicist, rođen je u Solinu, 8. veljače 1887. Školovao se u Splitu i Zadru, gdje je završio bogosloviju. Najprije djeluje kao župnik, a potom u Zagrebu studira hrvatski jezik s književnošću i povijest do 1923. godine kada je diplomirao. Radio je kao profesor na gimnazijama u Sinju, Kninu i Splitu, gdje je od 1933. godine direktor Biskupske klasične gimnazije. Doktorat povijesnih znanosti stekao je radom Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira (1923.) Nakon talijanske okupacije odlazi u Zagreb, a 1945. postavljen je za rukovoditelja Kninskog muzeja; od 1947. do 1954. kustos i do umirovljenja 1959. znanstveni suradnik Arheološkog muzeja.
Značajniji su mu povijesni radovi: Stopama hrvatskih narodnih vladara, Povijest katoličke crkve, Pregled povijesti Hrvata, Solin od VII. do XX. stoljeća itd. Pisao je i romane (Kraljica Jelena), crtice i pripovijesti.
VJEKOSLAV PARAĆ
Slikar (Solin, 2. veljače 1904. – Zagreb, 4. ožujka 1986.), diplomirao je na Akademiji u Zagrebu 1926. godine u klasi prof. Lj. Babića. Usavršavao se u Parizu 1929-31. Učio je fresko-slikarstvo na Akademiji u Rimu 1935. godine. Od 1945. godine vodi Galeriju umjetnina u Splitu, a 1950-72. predaje na Akademiji u Zagrebu. Prvo razdoblje Paraćeva slikarstva označuju siguran crtež, blaga stilizacija, zagasita tonska skala i osjećaj za monumentalno.
Dosljedan motivima iz svakidašnjice, u djelima nastalim poslije 1955. godine pokazuje jednostavnost kompozicije, ekspresivnost likova i snagu boje.
Bavio se crtežom, grafikom i scenografijom.
Samostalno je izlagao u Zagrebu, Splitu, Zadru i Rijeci. Retrospektivna izložba priređena mu je u Zagrebu 1984.godine.
DALIBOR PARAĆ
Dalibor Parać rodio se 23. lipnja 1921. u Solinu, umro 15. veljače 2009. godine u Zagrebu.
Upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1940. godine. Profesori su mu bili Omer Mujadžić i Đuro Tiljak, a slikarstva profesor Ljubo Babić. Diplomirao je 1948. godine, a od 1950. do 1952. godine suradnik je Majstorske radionice Krste Hegedušića. 1952. također vodi na Školi primijenjene umjetnosti predmet “Crtanje akta” i “Ukrasno pismo”. Do ulaska na ALU bio je ravnatelj iste škole. 1961.g. izabran je za docenta na Pedagoškom odjelu ALU za “Crtanje”, koji zatim predaje na Grafičkom i Slikarskom odjelu. Od 1971. do 1974. godine bio je dekan ALU. Od 1976. do 1993.g. član je Galerije “Forum”. Kao redovni profesor umirovljen je 1986. godine.
Radovi mu se nalaze u Modernoj galeriji u Zagrebu, Splitu, Rijeci,Dubrovniku, Predsjedničkim dvorima u Zagrebu te u mnogim privatnim zbirkama u zemlji i inozemstvu. Bavio se ilustraciom knjiga,a od 2000.g. intenzivno se bavi medaljerstvom.
Dobitnik je Godišnje nagrade grada Zagreba 1977., Otkupne nagrade na I.Biennalu akvarela u Karlovcu, 1979., nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo 1993.g., a 1977.g. “Velike nagrade” na Prvom festivalu akvarela Hrvatske.
JOZO KLJAKOVIĆ
Puno ime i prezime, Jozo Kljaković Šantić. Rođen je u Solinu 10. ožujka 1889. Pučku školu završio u Solinu, gimnaziju u Splitu.
Studirao je slikarstvo u Pragu (Bukovac), Beču, Geneva (Hodler) i Parizu (Lenoir).
Prva izložbu s grupom Medulić imao je u Zagrebu, iste godine izlaže i u Rimu na Međunarodnoj izložbi. 1914. za vrijeme Prvog svjetskog rata u izlaže Srbiji. Iste godine preko Albanije odlazi u Švicarsku, Geneva. Bio je profesor zidnog i dekorativnog slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu od 1921. do 1941. Od 1941. pa do 1943 u vremenu Nezavisne države Hrvatske bio je zatvaran i u strogom kućnom pritvoru. Uspijeva 1943. emigrirati u Rim, gdje ostaje do 1947. kada odlazi u daleku Argentinu, točnije u Buenos Aires. Nakon devet godina boravka u Argentini odlučuje se na povratak u Rim, gdje boravi do 1968., kada se vraća u dragu mu domovinu. Umro je u Zagrebu 1.listopada 1969.
Izradio je freske u crkvi svetog Marka u Zagrebu, u župnoj crkvi sv. Martina u Vranjicu, Dobroti u Boki Kotorskoj, u spomen-crkvi u Biskupiji kod Knina, te u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu.
Stvorio je veliki broj djela u tehnici ulja. Izlagao je u brojnim svjetskim gradovima, uglavnom na skupnim, ali i na samostalnim izložbama, između ostalog u: Londonu, Liverpoolu, Glasgowu, Manchesteru, Parizu, Lyonu, Genevi , Philadelphiji, New Yorku, Barceloni, Berlinu, Beču i Buenos Airesu.
BOGDAN ŽIŽIĆ
Rođen 1934. u Solinu. Diplomirao pravo u Zagrebu 1957. God. 1960.-64. dramaturg u Zagreb filmu. Kao redatelj debitira dok. filmom Poplava (1964.) , o velikoj poplavi u Zagrebu. Slijede zapaženi dokumentarni filmovi Pohvala ruci (1968.) montažno ritmički vrlo efektno djelo o pravljenju violina i Otkopčati dugme (1968., Srebrna medalja Beograd na festivalu u Beogradu) o rehabilitaciji uzete djece. Početkom 70-ih realizira niz kratkih igranih filmova u rasponu od stiliziranih s komponentama fantastike i nadrealizma (Madeleine, mon amour! 1971, Putovanje 1972 / Zlatna medalja Beograd) do onih eksplicitnije suvremene aktualne tematike (Moji dragi susjedi 1972, Šala 1973, Nož 1974, Posljednja utrka 1975). Već prvim cjelovečernjim igranim filmom Kuća (1975) suvremenom dramom direktora (F. Šovagović), nekadašnjeg borca koji se ne snalazi u novim društvenim okolnostima i, zaljubivši se u mladu djevojku (J. Kaloper), izdaje svoje principe, osvaja Veliku zlatnu arenu na festivalu u Puli. Taj uspjeh, kao prvi redatelj sa svoja prva dva djela, ponavlja i “gastarbajterskom dramom” Ne naginji se van (1977). Suvremen tematike je i Daj što daš (1979), o ljubavi dvoje mladih iz različitih društvenih slojeva. Napokon, razrađujući temu “gastarbajterstva” i iseljeništva, realizira vizualno vrlo atraktivni Rani snijeg u Munchenu (1984). I dalje režira kratke filmove, ističu se dokumentarni Ivana (1981, Nagrada “Kata Pejnović”) o hendikepiranoj djevojčici, te Ekspresionizam u hrvatskom slikarstvu (1985) i Emanuel Vidović (1989) likovne tematike, kratki igrani Presa (1981) o usamljenosti žene i eksperimentalni Jedan život (1984). Nagrađivan na festivalima kratkog metra (Oberhausen, Leipzig, Krakow, Sofija, Trst, New York, Atlanta idr.). Osim u Hrvatskoj, snimao je igrane i dokumentarne filmove u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i Češkoj.
Dokumentarni i kratki igrani filmovi: Poplava 1964, Maturanti 1965, Jasenovac 1966, Pohvala ruci 1967, S onu stranu mora 1967, Otkopčati dugme 1967, Stećci 1969, Jutro čistog tijela 1969, Madeleine mon amour 1970, Moji dragi susjedi 1971, Putovanje 1971, Very Funny 1972, Živjeti 1972, Nož 1973, Posljednja utrka 1975, Gastarbeiter 1977, Ivana 1981, Presa 1982, Sajmište 1983, Jedan život 1984, Ekspresionizam u hrvatskom slikarstvu 1986, Emanuel Vidović 1989, Goli otok 1994,
Dugometražni igrani filmovi: Kuća 1974, Ne naginji se van 1977, Daj što daš 1980, Rani snijeg u Muenchenu 1984, Cijena života 1992. Zagreb.
TONI KLJAKOVIĆ CONE
Hrvatski pjevač. U svojoj dugogodišnjoj glazbenoj karijeri nastupio na brojnim festivalima. Iako je 1964. godine na Splitskom festivalu, otpjevavši u duetu s Terezom Kesovijom pjesmu »Nima Splita do Splita« otpjevao himnu tom gradu, festival uz koje se Tonijevo ime najčešće veže upravo je MIK, na kojem je nastupio 23 puta, izveo 42 pjesme, pobijedio čak sedam puta i u naslijeđe ljubiteljima ča izričaja i istarsko-primorskog melosa ostavio neke od najljepših pjesama izvedenih na tom festivalu. »Kartulina z Kraljevice«, »Urinjska baklja«, »Ognjišće«, »Nebuloza« i »Trsački prošijani« samo su neke od njih. Toliko je usavršio primorsku čakavicu da su mnogi mislili kako je rođeni Primorac, no Toni je rođeni Solinjanin. Također pjesme po kojima je poznat su »Maškare ča, mogu maškare« i hrvatski prepjev »Pčelica Maja«.
Na koncertu priređenom u čast glazbenog pedagoga, dirigenta i skladatelja Nella Milottija u Puli, 3. studenog 2007. godine, u svojoj 76 godini života Toni Kljaković se za vrijeme nastupa u Istarskom narodnom kazalištu srušio i ubrzo preminuo u pulskoj Općoj bolnici.
BRANKO CIKATIĆ
U sportskom svijetu dovoljno je reći Branko Cikatić. Svatko tko iole prati sport zna da se radi o jednom od najvećih sportaša na našim prostorima.
Branko Cikatić bio je istaknuti profesionalac u kick – boxingu i tajlandskom boksu. U amaterskom kick – boxingu bio je svjetski prvak 1981. godine, a europski prvak 1979., 1980., 1981., 1982. i 1983. godine. Nastupajući kao profesionalac, bio je svjetski prvak 1987., 1988., 1989. i 1992. godine, a europski prvak 1986. godine.
Ukupno trinaest puta bio je svjetski prvak u raznim disciplinama. Svoj sportski put započeo je u karate klubu Solin, potom u karate klubu Hajduk iz Splita, gdje jedno vrijeme obnaša dužnost tajnika.
Branko je vrlo cijenjen i popularan u sportskim krugovima. Ovoj konstataciji, ide u prilog i tekst koji je o Branku Cikatiću u knjizi Velikani hrvatskog sporta, napisao autor knjige, proslavljeni hrvatski boksač Damir Škaro: « Nakon toliko godina druženja, mogu slobodno reći da je Branimir – Branko Cikatić, najfanatičniji sportaš kojeg sam sreo u životu, pravi «ovisnik» o sportskim treninzima. Bez svakodnevnog treninga Branko se osjećao zbunjeno i izgubljeno.»
Branko Cikatić, ili u Solinu Masa, nikada nije skrivao svoje izuzetno domoljublje, stoga je Hrvatski Tigar, u vrijeme najtežih dana za Domovinu, prenosio istinu o Hrvatskoj i Domovinskom ratu diljem svih kontinenata, naglašavajući ulogu hrvatskih sportaša kao svojevrsnih hrvatskih veleposlanika u promicanju pravedne istine o Hrvatskoj.
Nakon povlačenja sa sportskih ringova, okrenuo se privatnom životu, te aktivirao vlastitu zaštitarsku tvrtku Tigar Cikatić, k. d. koju je ranije utemeljio, a pod čijim okriljem djeluje i istoimeni klub borilačkih vještina. Učinio je mnogo i na osnivanju Hrvatsko – japanskog društva, koje uz sportske aktivnosti uključuje poslovne i kulturne kontakte. Svoje goste iz dalekih zemalja na proputovanju kroz Split i Solin, ne zaboravi odvesti u Salonu. Branko im rado pokaže i Šukicu gdje se kupao «na rici», govori im o staroj Gašpinoj mlinici, o izvornoj solinskoj pastrvi…
Branko Cikatić bio je pokretač raznih humanitarnih akcija, dao je i daje svoj obol u mnogim prilikama.
Međutim Branko rado ističe 1994. godinu kada ga je za blagdan Male Gospe, njegov Grad Solin, nagradio kao prvog dobitnika pojedinačne Nagrade grada Solina.
Evo što je tada Masa izjavio: «Moglo bi zvučati kao kurtoazna zahvala, ali ova nagrada mi je najdraža u životu. Meni kao Solinjaninu čast je i ponos što sam baš ja prvi laureat».
Poznavajući Branka i njegovu privrženost svom Solinu, drugo ništa nije mogao ni izjaviti, jer gdje god bio diljem svijeta, Solina i Hrvatske su mu uvijek puna usta, a svom rodnom mjestu uvijek se rado vraća, jer kako Masa kaže: «Solin je samo jedan».
Od 2014. godine počasnik je Kuće slave splitskog športa.
Jurica Gizdić “Iz povijesti sporta solinske pradoline“
IVAN KLJAKOVIĆ – GAŠPIĆ
Dosta je reći Bambi.
Ivan Kljaković – Gašpić, rođen je u Splitu, 24. svibnja 1984. godine. Počeo je jedriti u dobi od 12. godina. Godine 1998. tada 14 – godišnji Solinjanin, popeo se prvi put na Europski vrh. Postao je pobjednik Otvorenog prvenstva Europe u konkurenciji kadeta u klasi optimist koje je te godine održano u Splitu. Bio je to tada naslov koji je značio više od titule prvaka Europe, budući da je natjecanje bilo otvorenog karaktera, odnosno pravo nastupa imali su svi svjetski jedriličari. Bambi je svoju prvu Europsku titulu osvojio u konkurenciji 170 natjecatelja iz 38 zemalja.
U klasi laser 2002. godine Ivan je drugi na Svjetskom prvenstvu koje je održano u Kanadi. Zatim je Bambi 2003. juniorski prvak Europe u klasi laser – standard na prvenstvu održanom u Splitu. Nakon 2003. prelazi u klasu finn.
Predani rad donio mu je naslov Europskog prvaka u 2005. godine u Švedskoj, a potom i zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u rujnu 2005. godine u Rusiji. Na Europskim prvenstvima 2007. i 2008. godine osvojio je drugo mjesto.
Godine 2009. osvojio je Ivan Kljaković – Gašpić prvo mjesto na Europskom prvenstvu u Varni. Iste godine osvojio je brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu u Vallensbeaku.
Navedene 2009. Bambi postiže odlične rezultate i na natjecanjima svjetskog kupa. Tako na navedenom natjecanju u Hyeresu osvaja prvo mjesto, u Kielu je drugi, a u Medembliku treći.
Naredne 2010. godine osvaja prvo mjesto na Europskom prvenstvu u Splitu.
Iste godine Ivan Kljaković – Gašpić, kao i prethodne ostvaruje odlične rezultate u natjecanjima svjetskog kupa. Prva mjesta osvaja u Medembliku i Kielu, drugi je u Palmi, a treće mjesto osvaja u Hyeresu i Waymouthu.
I u 2011. godini Bambi je postigao zapažene rezultate, osvaja drugo mjesto na Europskom prvenstvu u Helsinkiju. Iste godine u Svjetskom kupu Bambi osvaja drugo mjesto u Medembliku, a treće u Waxmouthu.
Godine 2012. osvojio je brončanu medalju u klasi finn na Europskom prvenstvu u Scarlinu u Italiji, uz to je nastavio nizati dobre rezultate na natjecanjima Svjetskog kupa.
Na Svjetskom prvenstvu 2014. u Santanderu osvojio je srebrnu medalju.Istu medalju osvojio je i na natjecanju Svjetskog kupa.
Ivan Kljaković – Gašpić, „Solinjanin od kolina“, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, više godina proglašavan je za najboljeg sportaša Grada Splita u izboru Splitskog saveza športova. Također u izboru Slobodne Dalmacije, nekoliko puta bio je sportaš Dalmacije.
Godine 2009. u izboru Hrvatskog olimpijskog odbora proglašen je najboljim sportašem Hrvatske.
Dobitnik je osobne Nagrade Splitsko – dalmatinske županije, kao i Nagrade Gradova Split i Solin, kao i brojnih drugih priznanja.
Od strane međunarodne jedriličarske federacije 2014. godine proglašen je najboljim jedriličarem svijeta u klasi finn. Član je Jedriličarskog kluba Labud iz Splita.
Jurica Gizdić “Iz povijesti sporta solinske pradoline”
IVICA DUKAN
Solin ima, kada je riječ o košarci, ono što u Europi nitko nema. Ovo nije sportska fraza, nego nepobitna činjenica. Jer, od svih brojnih europskih košarkaških imena koja su «prodefilirala» NBA – ligom samo se jedan čovjek može podičiti da ima čak četiri šampionska prstena kojeg dobivaju samo članovi prvaka NBA – lige. A taj prsten, odnosno četiri prstena o kojem maštaju svi koji zakorače u NBA – ligu, tu najkvalitetniju, najraskošniju košarkašku ligu svijeta ima zaista jedan Solinjanin. Nije teško pogoditi, to je Ivica Dukan, član stručnog tima slavnih Chicago Bullsa, košarkaški znalac koji je od 1991. godine među «čikaškim bikovima».
Ivica Dukan je među «bulse» stigao na nagovor klupskog «glavnog čovjeka» Jerrya Krausa, s kojim je prethodno dogovarao da, u to vrijeme najtraženiji košarkaš Europe, Toni Kukoč prijeđe među «bulse». Solinski Duksi je svojim radom u košarci zaslužio sam svjetski vrh ovog sporta i sada već kao «scout» kluba zadužen za Europu putuje diljem svijeta, gleda «mali milijun» utakmica, traži igrače koji bi po kvaliteti mogli zadovoljiti kriterije slavnih «bulsa».
Ivica Dukan u svojim razgovorima, međutim, rado vrati film unatrag, u dane kada je u svom Solinu prvi puta zakoračio na košarkaško igralište. Bilo je to sada već davne 1971. godine, godinu dana nakon Svjetskog prvenstva u Ljubljani. Upravo to prvenstvo na kojem je prvo mjesto i zlatnu medalju osvojila reprezentacija bivše Jugoslavije, učinilo je da na našim prostorima košarka dobije izuzetnu popularnost. Došao je na solinsko rukometno – košarkaško igralište, među košarkaše Košarkaškog kluba Solin i nakon samo nekoliko treninga, trener Hrvoje Čulić je kazao: «Bit će nešto od ovoga maloga!» Ostao je u košarci, koja je postala njegovo životno opredjeljenje.
U svojim sjećanjima Duksi rado vrati film na dane provedene pod koševima solinskog kluba. Rado spominje Marina Vukšića, Petra Žižića, Marka Teklića. Veli Dukan, kako zaboraviti one treninge na solinskom betonu pored nogometnog igrališta, a zimi u školskoj dvorani u Svetom Kaju.
Dukan spominje i nekadašnje svoje suigrače: Joška Vukšića, pokojnog Damira Perišina, Kurtovića, Barbira, Brljevića, Zečevića, Čeha, Rumoru, Peru Sapunara. Veli Duksi nezaboravne su tada bile utakmice protiv Alkara u Sinju, zatim lokalni derbiji protiv ondašnjeg Partizana iz Kaštel Sućurca, kojeg su solinski košarkaši redovito pobjeđivali.
Ivica Dukan je igrama u Solinu privukao pažnju stručnjaka, otišao je u ondašnju Jugoplastiku. Sa «žutima» je doživio sve igračke radosti, osvojio titulu državnog prvaka i pobjednika Kupa, kao i Kupa Radivoja Korača, bio je reprezentativac bivše države, osvajao je medalje, a igračku karijeru je završio u inozemstvu.
I danas, iako je daleko od svog Solina, rado prati sve što se događa u «njegovu gradu» uz Jadro, a gotovo svako ljeto, eto ti Duksija «iza škole», gdje je stanovao do odlaska «u svit». Veli, puno mu je srce kada vidi kako Solin danas napreduje, a voli istaći da je proputovao cijeli svijet, ali da mu srce nigdje tako ne zaigra, kao svaki put kada ulazi u Solin…
Ivica Dukan, ostvario je u sportu ono što je rezervirano samo za odabrane, odavno je došao na vrh košarkaškog svijeta, nosilac je četiriju prstena prvaka NBA – lige, kao nitko u Europi. Solinski dječak, ostvario je američki san. Međutim, kako Duksi kaže, ipak «nema Solina do Solina».
Prvi je Hrvat, kojega je primio američki predsjednik Obama.
Jurica Gizdić, “Iz povijesti sporta solinske pradoline”