RAZGOVOR S POVODOM: Solinjanin Miro Podrug među laureatima u Kući slave borilačkih vještina i sportova

Nedavno je u Splitu održana 11. Međunarodna Kuća slave borilačkih vještina i sportova. Ovogodišnji hrvatski laureati su Kickboxing klub Tigar Karlovac, Enver Idrizi, Marko Ančić i naš sugrađanin Miro Podrug.

Prva večer ovog međunarodnog događaja bila je posvećena šampionima i promociji novih laureata, a održala se u splitskom klubu Kauri u petak, 10. svibnja 2024. Svečani početak ujedno je bio i uvod u prvi međunarodni kickboxing turnir Split Open koji se održao u subotu 11. svibnja te prestižnog jednodnevnog kampa koji je organiziran dan nakon, 12. svibnja. Kamp je predvodio jedan od najboljih MMA i K-1 boraca – Alistair Overeem.

Ostali laureati ove godine su: Dejan Tešić, Elvis Nezić iz Austrije, Goran Jakšić iz Njemačke, Hamada Abdelghany iz Egipta, Leonardo Gonzales iz Paname i Phantom Athletics.

Manifestacija Kuća slave posljednjih godina, zbog svog humanitarnog karaktera i cilja prikupljanja financijskih sredstava za rad Udruge “Anđeli” iz Splita koja skrbi o djeci s najtežim poteškoćama u razvoju, nosi i ime „Noć Anđela”.

Biti proglašen laureatom ovog prestižnog događaja znači ispunjavati jedan od sljedećih kriterija: biti osvajačem olimpijskih, svjetskih i europskih medalja u borilačkim sportovima, biti majstor i borac koji je svojim radom i ostvarenjima pridonio razvoju i promociji borilačkih vještina te javna osoba i mediji koji su osobitim doprinosom dali obol u razvoju borilačke scene na lokalnom, nacionalnom ili internacionalnom nivou.

Miro Podrug – mala Enciklopedija “živog” sporta na našem području

Naš sugrađanin, sportski novinar Miro Podrug, u svojoj je dugogodišnjoj karijeri znanjem i stručnim radom itekako ostavio svoj obol u razvoju borilačkih sportova na lokalnoj i državnoj razini, i šire. Ovom prigodom odlučili smo ušetati u svijet prvog pera solinskog sportskog novinarstva, postaviti mu par pitanja o nedavno dodijeljenoj tituli, ali i zaviriti u same početke uspješnog novinarskog puta.

Miro je nedavno proslavio 72. rođendan, a sportskim novinarstvom bavi se već više od 40 godina. Član je s trajnom iskaznicom Hrvatskog zbora sportskih novinara (HZSN), Hrvatskog novinarskog društva (HND), što znači i ujedno član Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) i Međunarodnog udruženja sportskih novinara (AIPS). Piše za Sportske novosti i Večernji list, Solinsku kroniku, razne dalmatinske portale te za službenu stranicu grada Solina. Važnost njegove uloge u predstavljanju sporta Solina i okolice kroz različite medije prepoznata je te je do sada za svoj rad primio niz priznanja. Miro je, među ostalim i dobitnik Osobne nagrade Grada Solina za 2019.

Najnovije priznanje laureata Međunarodne kuće slave borilačkih vještina i sportova samo je još jedna potvrda i prepoznavanje Vašeg dugogodišnjeg, uspješnog rada. Što za Vas znači ovo priznanje i kako biste opisali trenutak njegovog uručivanja od strane nizozemskog majstora kombiniranih borilačkih vještina Alistaira Overeema?

Prije svega bih istaknuo kako je voditeljica programa Edita Lučić Jelić prilikom najave naglasila da dolazim iz Solina iz kojega je potekao i Hrvatski tigar pokojni Branko Cikatić. Bila je to za mene velika čast, jednako kao i ova nagrada koja me iznenadila, ali istovremeno i potvrdila moju dugogodišnju ljubav. Naime, još kao srednjoškolac i student, kada su se u Splitu krajem 60-tih godina prošlog stoljeća počeli osnivati karate klubovi, bio sam član te euforije koja se proširila i na Solin iz kojega su izrasli veliki borci u raznim borilačkim disciplinama, poput Cikatića, Andrijaševića, Plazibata i drugih. Tu su i naši judaši, karataši i boksači koje sam pratio tijekom njihovih uspona na domaćoj i svjetskoj razini. Ono što također predstavlja veliku čast, kako meni osobno tako i čitavoj novinarskoj struci, jest činjenica da mi je nagradu uručio jedan od najvećih svjetskih boraca. Naravno, velika zasluga za sve pripada glavnom organizatoru Hrvoju Znaoru kojem sam tijekom razgovora kazao kako mi je žao što je Split pomalo izgubio naboj za ovakve priredbe i borilačke spektakle, jer odušak treba tražiti u dvorani, na strunjači ili ringu, uz poštivanje pravila, a ne na ulici. Dodao bih i to da sam pratio sve dosadašnje dodjele nagrada, izuzetak je samo 10. po redu koja se održala u Dubrovniku. Kada se samo prisjetim velikana koji su dobivali ova priznanja, poput naših Branka Cikatića, Siniše Andrijaševića, Luke Plantića…, te stranih, Nizozemca Ernesta Hoosta, Novozelanđanina Raya Sefoa i drugih, onda sam svjestan koliko to priznanje ima težinu i vrijednost. I na kraju bih još dodao da su u mom „timu“ na dodjeli nagrade bili moj brat Goran i njegov sin Ivan koji prati borilačke sportove.

Ostvarili ste uspješnu karijeru za koju nagrade i priznanja ne prestaju stizati. Zanima nas kako je izgledao vaš početak i kako ste se odlučili za svijet sportskog novinarstva?

Trebalo je vremena da se opredjelim isključivo za sportsko pisano novinarstvo, naime kao dvadestogodišnjak sam izvještavao s raznih događanja, ali kako je vrijeme prolazilo sve više sam se koncentrirao na sportsko novinarstvo. U tome sam imao poznate mentore, nažalost danas pokojne, Bogdana Vujinu, Joku Svalinu i Darka Tironija, a onako „preko oka“ pratio sam poznate starije kolege: Zdravka Reića, Antona Samovojsku, te znatno mlađeg Juricu Radića, mog Solinjanina, koji je „doktorirao“ prateći Hajduka. Moram istaknuti i to da sam jedan od osnivača mjesečnika „Solinska kronika“ te da sam jedini od kolega prisutan s tekstovima od prvog do današnjeg 377. broja.

Smatrate li da je glavni preduvjet za bavljenje novinarskim pozivom talent ili se predanim radom može naučiti vještina uspješnog izvještavanja?

Novinarstvo treba voljeti, posebno danas kad vrlo malo ljudi može živjeti od tog zanimanja. Prije 40 godina je bilo teško doći do vijesti, informacija ili biti nazočan na svim događajima, stoga su u tom poslu ostajali profesionalci, dok su honorarci uglavnom odustajali. Razni portali, web stranice i  televizija prestigli su tiskane medije zbog bržeg prijenosa informacija. No, uvijek ističem kako je najvažnija točna vijest, jer u sportu nema improvizacija, tu su uglavnom zastupljene brojke i imena, oni pokazuju sve, dok popratni tekst uglavnom predstavlja popularizaciju ako su rezultati dobri. Teško je kritizirati sportaša koji daje sve od sebe, jer netko mora dobiti, a netko izgubiti, odnosno netko mora biti prvi, a netko zadnji. Držim stoga da je maraton kraljica svih sportova, s njim se zatvaraju Olimpijske igre i u njemu su pobjednici svi koji ga istrče, a medalje dobivaju najbrži.

U svakom slučaju, u svemu pa tako i u sportskom novinarstvu vještina izvještavanja stječe se s godinama, a poznavanjem određenog sporta, njegovih pravila, propozicija i propisa, zaokružuje se kvaliteta prikazanog. Činjenica je da mi koji djelujemo u manjim sredinama često puta svaštarimo, odnosno pokrivamo čitavu paletu sportova, za razliku od profesionalaca koji su uglavnom specijalizirani za određene sportove.

Je li Vam poznat ukupan broj sportaša koje ste u svojoj karijeri popratili i koje još uvijek pratite, bilo na domaćoj ili na svjetskoj razini?

Mislim da nema sportaša ili sportašice s ovog područja koji nemaju u svojoj arhivi moj tekst ili fotografiju. Jako mi je teško nekoga izdvojiti, jer su mnogi od njih postali vrhunski sportaši, na državnoj ili međunarodnoj sceni. Ipak, posebno bih istaknuo jednu sportašicu, judašicu Barbaru Matić, članicu JK „Pujanke“, koju sam pratio od samog početka do stjecanja titule svjetske prvakinje. Osim toga, izvještavao sam s niza prvoligaških utakmica, državnih i međunarodnih prvenstava te elitnih turnira, ali nogomet mi je na neki način uvijek bio na prvom mjestu u tolikoj mjeri da loš plasman Solina utječe na moje raspoloženje, ali to je posebna tema.

Osvrćući se na sve sportske događaje koje ste do sada popratili, a riječ je o pozamašnom broju, biste li mogli mogli izdvojiti jedan događaj/sportaša/ situaciju koji Vam se urezao u pamćenje?

Teško je to istaknuti, jer sam se ponekad na istoj utakmici pojavljivao na više funkcija: kao navijač, novinar, delegat utakmice, član uprave, tajnik ili predsjednik kluba. Čak sam, zbog sukoba interesa, više godina pisao pod pseudonimom jer kako, primjerice, možete negativno ocijeniti sudca, a poslije po protokolu sjediti s njim na druženju ili večeri. Ponekad je trebalo vagati, ali ono što je važno i što tekst uvijek treba sadržavati jest odgovor na pet temeljnih novinarskih pitanja: Gdje?, Kada? Što? Tko? i Zašto?.

Kad bi Vas mladi novinar, koji je tek kročio u svijet sportskog novinarstva, pitao za najbolji savjet koji mu možete u ovom trenutku dati, što biste mu odgovorili?

Nažalost novinarstvo je danas degradirano. Zašto? Pa prije svega zato što se mnoge informacije objavljuju brzinski bez provjere, posebno u digatalnim medijima. Zbog toga se gubi povjerenje u točnost vijesti, a to je najvažnije. Mislim da smo na tom klizavom terenu mi stariji puno oprezniji, stoga bih mlađima preporučio: bez žurbe, povjerenje se stječe godinama profesionalnim pristupom. No, mlađi nemaju strpljenja, velikim dijelom i zato što su slabo i neredovito plaćeni te brzo odustaju.

Svi novinari, pa tako i sportski, izloženi su raznim degradacijama, prijetnjama i omalovažavanjima, priznali oni ili ne, jer mnogi akteri žele biti u prvom planu, a nisu to zaslužili. Vrijeme je ono što na kraju pokaže pravu vrijednost!

Poruka za kraj!

Sportsko novinarstvo je najveći promotor sporta, neka tako i ostane! Istovremeno sportaši su najveći promotori svojih klubova, općina, gradova i država! Što bi naš grad Solin bez nekoliko tisuća aktivnih sportaša i sportskih djelatnika!

Foto: Arhiva Mira Podruga

Scroll to Top